JA O SEBI

moj blog, moj svit. moje želje, snovi, razmišljanja. ovde možete nać sve šta se mota po glavi jedne prvašice, njenu tugu, ljubav, sriću i glupost... njene pisme, pisme koje voli, ljude koje voli, a boji se to priznat. uspone i padove jedne osobe koja se ni sama ne zna opisat...


ZABORAV

nikoga i ništa gledam u vodi,
ni sama ne znam otkad i zašto.
voljela bih biti ono što trebam,
jednostavno više ne znam kako.
ne znam kakva trebam biti
da prihvate ono što stvarno jesam.
valjda je bolje da ne vide ništa
i žive u zabludi kao dosad.
opet se gledam, a vidim tek strah,
čujem strepnju dok sebe slušam.
pitam se gdje je tu idila davna,
je li ikad bila stvarna.
naravno, nije, sve je laž,
kao i život, priča bez kraja.
rodi se, živi, pati, umri,
opet se dugački lanac spaja.
ljudi znaju biti glupi,
ne vide dalje od svoga svijeta.
zašto ga grade, prava ih pita,
iznutra trune, izvana cvjeta.
koga varam, kome lažem,
i dalje te tako bolesno volim.
sve što radim, sve što kažem
jedna je svrha, da užasno boli.
ironija, kao i život kojeg vodim,
a vodim ga sama, bez tvojih grudi,
bez kojih ni sama ne znam što jesam,
pa kako mogu znati drugi?
petsto puta sam sebi rekla,
curo draga, daleko pođi.
ali uvijek nekako zovem i tebe,
molim te, sa mnom i ti dođi.

zaborav, ponekad tako težak,
a često tako prokleto potreban..


****


Osmjehom brišem tugu,
valjda je nećeš naći.
Snagom brišem slabost,
mislim, nećeš je otkriti.
Hrabrost mijenja strah,
nadam se, nećeš ga prepoznati.
Mržnjom skrivam ljubav,
hoćeš li je vidjeti?


****

Smiješ se, gledam te.
Znam da nisi sretan.
Vidim sjetu, sjenu, duboku u tvom pogledu.

Smijem se i ja.
Ni ja nisam sretna.
Znaš da nisam.

A ipak se smijemo.
I glumimo
Da smo ono što nismo,
a to smo zapravo i postali
-
STRANCI

POVRATAK

ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
krhko je znanje!)
možda je pao trag istine u me,
a možda su sanje.
još bi nam mogla desiti se ljubav,
desiti – velim,
ali ja ne znan da li da je želim,
ili ne želim.

u moru života što vječito kipi,
što vječito hlapi,
stvaraju se opet, sastaju se opet
možda iste kapi –
i kad prođe vječnost zvjezdanijim putem,
jedna vječnost pusta,
mogla bi se opet u poljupcu naći
neka ista usta.

možda ćeš se jednom uvečer pojavit
prekrasna, u plavom,
ne sluteći da si svoju svjetlost lila
mojom davnom javom.
i ja, koji pišem srcem punim tebe
ove čudne rime,
oh, ja neću znati, čežnjo moje biti
niti tvoje ime!

pa ako i duša u tome trenutku
svoje uho napne,
sigurnim će glasom zaglušiti razum
sve što slutnja šapne;

kod večernjih lampa mi ćemo se kradom
pogledat ko stranci,
bez imalo svijesti koliko nas vežu
neki stari lanci.
no vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće
ko sunce u krugu,
i nosi nam opet ono što je bilo:
i radost, i tugu.
i sinut će oči, naći će se ruke,
a srca se dići -
i slijepi za stope bivšega života
njima ćemo ići.

ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
krhko je znanje!)
možda je pao trag istine u me,
a možda su sanje.
još bi nam mogla desiti se ljubav,
desiti – velim,
ali ja ne znan da li da je želim,
ili ne želim.
(d. cesarić)

***

RUŽICA

Ružica si bila jedna u mom srcu.
Ružica si bila moja,
al' nije za tebe divlja kupina
ni čovjek kao ja.
Bog mi daje,
Bog mi odnosi.
Ružica si bila,
sada više nisi.

REFREN:
S vremena na vrijeme
kao da čujem stope,
ko da ideš preko mog praga.
S vremena na vrijeme,
a znam da nemam prava.
Nisi više moja draga.

Letjele su noćas iznad moga krova,
letjele su ptice selice.
A ja sam sanjao tvoja koljena
i tvoje poljupce.
Bog mi daje,
Bog mi odnosi.
Ružica si bila,
sada više nisi.

REFREN 2X

Blog.hr